Svijet se čini kontradiktornim, kao da njime upravljaju antagonističke sile. Dok se jedni bore za mir, drugi se kreću u smjeru sukoba. Dugo je tako. U Drugom svjetskom ratu, na primjer, s jedne strane bio je Hitler, koji je koordinirao trupom Nijemaca i ubio tisuće Židova. S druge strane bila je Irena Sendler, poljska socijalna radnica koja je spasila više od 2000 židovske djece kada su Nijemci napali Varšavu, glavni grad njene zemlje. “Svaki dan je išla u geto gdje su Židovi bili zatvoreni dok nisu umrli od gladi. Ukrao bi bebu ili dvije i stavio ih u vozilo hitne pomoći koje je vozio. Čak je istrenirao svog psa da laje kad netko od njih zaplače i tako izgubi vojsku. Nakon što je pokupila djecu, isporučila ih je u obližnje samostane na posvojenje”, kaže Lia Diskin, suosnivačica Associação Palas Athena, izdavača koji je prošli mjesec lansirao knjigu Priča o Ireni Sendler – majci djece u holokaustu . U jednom drugom povijesnom trenutku, 1960-ih, nakon godina užasa iz Vijetnamskog rata, u Sjedinjenim Državama pojavio se hipi pokret koji je pozivao na mir i ljubav gestom (ilustrirano na prethodnoj stranici) koja prstima oblikuje slovo V te da je to značilo i V pobjede s završetkom rata. U isto vrijeme, bivši Beatle John Lennon objavio je Imagine, koja je postala svojevrsna pacifistička himna pozivajući se nasvijeta zamisliti sve ljude koji žive u miru. Trenutačno vidimo rat na Bliskom istoku, gdje praktički svaki dan ljudi ginu. A, s druge strane, postoje akcije poput ove koja se formirala na društvenoj mreži Facebook pod nazivom Turning a New Page for Peace (izgradnja nove stranice za mir), s ljudima različitih nacionalnosti, uglavnom Izraelcima i Palestincima, koji provode vjerski rat desetljećima. “Prošle su tri godine otkako je skupina raspravljala o najboljem načinu za sklapanje održivog sporazuma za obje zemlje. Prošlog srpnja osobno smo se sreli na Zapadnoj obali, u gradu Beitjala, gdje je dopušteno državljanstvo obje nacionalnosti. Cilj je bio humanizirati onoga koji sebe smatra neprijateljem, vidjeti da ima obraza i da i on sanja mir poput sebe”, objašnjava Brazilka Rafaela Barkay, koja je magistrirala židovske studije na Sveučilištu u Zagrebu. São Paulo (USP) i bio je prisutan na tom sastanku. Također ove godine, u Istanbulu, najvećem turskom gradu, nakon nasilnih sukoba policije i ekologa, umjetnik Erdem Gunduz pronašao je učinkovitiji način prosvjeda bez upotrebe nasilja i izazvao svjetsku pozornost. “Stajao sam mirno osam sati i stotine ljudi mi se pridružilo u istom činu. Policija nije znala što će s nama. U našoj kulturi jako volimo ovu izreku: ‘Riječi vrijede srebra i šutnjazlato'", kaže on. U Karachiju, u Pakistanu, kada je pedagog Nadeem Ghazi otkrio da je najveća stopa upotrebe droga i bombaša samoubojica bila među mladim ljudima u dobi od 13 do 22 godine, razvio je Organizaciju za dobrobit mirovnog obrazovanja koja radi u različitim školama. “Mladi kreiraju svoje ponašanje na temelju onoga što promatraju. Dok živimo u sukobu s Afganistanom, oni cijelo vrijeme gledaju nasilje. Dakle, naš projekt im pokazuje drugu stranu medalje, da je mir moguć”, kaže Nadeem.

Što je mir?

To je to Stoga je prirodno da se koncept mira povezuje isključivo s nenasilnim činom – suprotno od borbi između naroda za ekonomsku ili vjersku dominaciju. “Međutim, ovaj pojam ne podrazumijeva samo odsutnost nasilja nego i poštivanje ljudskih prava te socijalne, ekonomske i političke pravde. Ako pažljivo pogledamo, uzrok velikih sukoba ima veze sa svim vrstama nepravde, kao što su siromaštvo, diskriminacija i nejednak pristup mogućnostima”, kaže Fábio Eon, zamjenik koordinatora za ljudske i društvene znanosti pri Organizaciji Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kultura (Unesco).

“U tom smislu, demonstracije kroz koje prolazimo u Brazilu su pozitivne, jer su to ujedinjeni ljudi, svjesni da je potrebno učiniti poboljšanja, ne samo u prijevozu, veću svim segmentima koji se tiču ​​ljudskog dostojanstva, poput obrazovanja, rada i zdravlja. Ali prosvjed može i uvijek treba biti nenasilna akcija”, ocjenjuje Lia, također koordinatorica Odbora São Paula za Desetljeće kulture mira i nenasilja. Pokret, koji je promovirao UNESCO i trebao se održati od 2001. do 2010. godine, bio je jedan od najvažnijih u smislu poštivanja ljudskih prava i proslavio je izraz “kultura mira”.

Potpisano više više od 160 zemalja promoviralo je pogodnosti za tisuće ljudi u sektorima kao što su umjetnost, obrazovanje, hrana, kultura i sport – a Brazil se, nakon Indije, istaknuo kao zemlja s najvećom potporom državnih institucija i civilnog društva. Desetljeće je prošlo, ali s obzirom na aktualnost teme, programi se nastavljaju pod novim nazivom: Odbor za kulturu mira. “Stvaranje kulture mira znači odgajati za miran suživot. Razlikuje se od kulture rata koja ima karakteristike kao što su individualizam, dominacija, netolerancija, nasilje i autoritarnost. Njegovanje mira propovijeda partnerstvo, dobar suživot, prijateljstvo, poštovanje drugih, ljubav i solidarnost”, kaže američki profesor David Adams, jedan od glavnih organizatora Desetljeća. Drugim riječima, potrebno je djelovati kolektivno. “Mir treba graditi, a to se događa samo s onim ljudima koji su već shvatili da mi to ne činimoživimo, ali koegzistiramo. Život se sastoji od ljudskih odnosa. Mi smo dio mreže, svi smo međusobno povezani”, objašnjava časna sestra Coen, predstavnica zen-budističke zajednice u Brazilu. Nadahnuti dokumentarac Koga briga? bavi se upravo time prikazujući društvene poduzetnike koji samoinicijativno mijenjaju stvarnost zajednica u Brazilu, Peruu, Kanadi, Tanzaniji, Švicarskoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Ovo je slučaj pedijatrice iz Rio de Janeira, Vere Cordeiro, koja je stvorila Associação Saúde Criança Renascer. “Primijetio sam očaj siromašnih obitelji kada su njihova bolesna djeca otpuštena, ali su morala nastaviti liječenje kod kuće. Projekt im pomaže već dvije godine donacijom lijekova, hrane i odjeće, primjerice”, kaže ona. “Često su to jednostavna rješenja za ozbiljne probleme, kao što su napuštanje škole i ekstremno siromaštvo. Adut ovih poduzetnika je da daju odgovore, a ne jadikovke”, kaže Mara Mourão, redateljica dokumentarca iz Rio de Janeira.

Povezani istom niti

Francuz Pierre Weil (1924.-2008.), osnivač Unipaza, škole posvećene, kao što ime kaže, miroljubivoj kulturi i obrazovanju, branio je da je ideja odvojenosti ljudsko veliko zlo. „Kad sebe ne doživljavamo kao dio cjeline, imamo dojam da samo onaj drugi treba brinuti o prostoru u kojem živimo; mi ne. Zar ne shvaćate, na primjer, da vašradnja smeta drugima i da je priroda dio vašeg života. Zato ga čovjek uništava”, objašnjava Nelma da Silva Sá, socijalna terapeutkinja i predsjednica Unipaz São Paulo.

Ali znamo da stvari ne idu tako, zar ne? Samo primijetite da rad svakoga uvijek ovisi o funkcioniranju drugoga. Voda koju pijemo dolazi iz rijeka i ako ne brinemo o svom smeću, ono će biti zagađeno, što će nama naštetiti. Za Liju Diskin, nedostatak međusobnog povjerenja je točka koja sprječava savršeno funkcioniranje ove spirale. “Obično pokazujemo određeni otpor prihvaćajući da doista možemo učiti iz životne povijesti drugih, iz njihovih vještina i talenata. Ovo ima veze sa samopotvrđivanjem, odnosno trebam pokazati drugome koliko znam i da sam u pravu. No potrebno je razgraditi tu unutarnju strukturu i shvatiti da smo ovdje u stanju apsolutne ovisnosti.” Kombinacija osjećaja zajedništva s odvojenošću može utjecati na miroljubiv suživot. Jer, kad se ne osjećamo sudionicima u izgradnji kolektiva, razvijamo veliku potrebu, gotovo nagradnu, za posjedovanjem, kako predmeta tako i ljudi. “Ovo stvara patnju jer, ako je nemamo, želimo ono što drugi imaju. Ako nam je oduzet, manifestiramo ljutnju; ako izgubimo, tužni smo ili ljubomorni”, kaže Lucila Camargo, potpredsjednica Unipaz SãoPavao. Wolfgang Dietrich, nositelj UNESCO-ve katedre za mir, koji u studenom dolazi u Brazil na međunarodni seminar The Contemporary View of Peace and Conflict Studies, na Federalnom sveučilištu Santa Catarina, smatra da se oslobađanjem od aspekata ega , rastvaramo granice ja i mi. “U tom smo trenutku počeli opažati jedinstvo u svemu što postoji na svijetu, a sukobi su izgubili svoj raison d'être”, tvrdi. Kao što kaže Márcia de Luca, kreatorica događaja Yoga for Peace: “Uvijek prije nego što nešto učinite, razmislite: ‘Je li ono što je dobro za mene dobro i za zajednicu?’”. Ako je odgovor potvrdan, već znate na kojoj ste strani u ovom naizgled kontradiktornom svijetu.

Ljudi koji su se borili za mir

Borba za prava svog naroda s inteligencijom i nježnošću bilo je oružje kojim su se služila trojica glavnih pacifističkih vođa u povijesti. Preteča te ideje, indijski Mahatma Gandhi, stvorio je filozofiju satyagraha (satya = istina, agraha = čvrstoća), koja je jasno rekla: načelo nenapadanja ne podrazumijeva pasivno djelovanje prema protivniku – u ovom slučaju Engleskoj, zemlje u kojoj je Indija bila kolonija – ali u preuzimanju trikova – kao što je poticanje svojih ljudi na bojkot engleskih tekstilnih proizvoda i ulaganje u ručni tkalački stan u zemlji. Slijedeći svoja načela, Martin Luther King borio se za građanska prava crnih Amerikanacaorganizirajući štrajkove i pozivajući ih da namjerno izbjegavaju javni prijevoz, jer su bili prisiljeni ustupati mjesto bijelcima u autobusima. Nelson Mandela krenuo je sličnim putem, zatvoren 28 godina zbog koordinacije štrajkova i prosvjeda protiv segregacijske politike. Po izlasku iz zatvora postao je prvi crni predsjednik Afrike 1994. Gandhi je postigao neovisnost od Indije 1947.; i Luther King, donošenje Zakona o građanskim pravima i glasanju 1965.