Ljudska životinja, saznali smo rano, nagrađena je na lutriji stvaranja sa intelektom. Međutim, počasti nas s vremena na vrijeme natjeraju da zaboravimo da smo i mi životinje, samo jedna od mnogih niti kojima priroda plete svoju mrežu. Na sreću, iskonska majka svoju djecu zove u svoj dom, kao u krilo, uvijek otvorena za posjete. Nagnuti nad polja, mora, planine ili jezera, osjećamo svim svojim porama da ćemo samo tamo imati priliku povratiti snagu, kalibrirati biološki sat, ispraviti jarbol. Zato se toliko ljudi oporavlja od svakodnevnog habanja u naručju Majke Zemlje. Prema Peter Webbu, australskom agronomu i permakulturologu, koji živi u Brazilu 27 godina i koordinatoru Sítio Vida de Clara Luz, smještenom u Itapevi, Sao Paulo, gdje promoviše kurseve i iskustva ekopsihologije, zajedno sa psihologom Bel Cesarom, alhemija je pokrenula duet čovjek-priroda počinje spoznajom da, dok se u prirodnim sredinama svi akteri spontano dodiruju i međusobno prožimaju, u urbanom okruženju smo obrazovani da živimo na arhitektonski način. Ne svjesni toga, nosimo umjetno proizvedene maske, kao i emitujemo znakove i geste koji često imaju malo ili ništa da kažu o tome tko smo zapravo. „Priroda nas podsjeća da se možemo osloboditi ekscesa i besmislenih zahtjeva i spasitiizgubljena jednostavnost. Zato ima takav ljekoviti potencijal”, smatra on. “Samo stanite i razmislite”, dodaje, ali se onda predomisli: “Budući da je mnogim ljudima teško da sjednu i opuste se, preporučujem neke okidače koji će olakšati tranziciju”. Oni koji imaju veći afinitet prema zemlji mogu izuti cipele i zakoračiti na zemlju ili se nasloniti na deblo drveta. Vodeni se mogu kupati; adepti vazduha, nude lice vetru; već ljubitelji vatre, zagrijte se uz vatru. “Rafiniranjem senzacija kroz istraživanje četiri elementa, vidimo razumijevanje koje dolazi direktno iz srca, odnosno koje ne prolazi kroz intelekt, kroz analizu”, objašnjava on. Govor permakulturiste odzvanja glasom Alberta Caeira, heteronima portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe, koji se nije razlikovao od voljene prirode. Zato je govorio: „Nemam filozofiju, imam čula“. Za Weba, ovo stanje zajedništva nas tjera da smirimo svoje biće u sadašnjem trenutku, izvoru mira i „đubrivu“ da živimo na kreativniji način, brinući o sebi i drugima i puni vitalnosti. Neuroznanost je sve zacrtala. Prema neuroznanstvenici iz Rio de Žaneira Suzani Herculano-Houzel, profesorici na Federalnom univerzitetu u Rio de Žaneiru (UFRJ), periodi provedeni u miru divljih pejzaža kao što je pusta plaža omogućavaju da masasivo – gotovo uvijek kipteće – doživite tišinu, mentalno stanje kognitivne opuštenosti, za razliku od stanja stalnog mentalnog napora, koja su karakteristična za svakodnevne aktivnosti savremenog života. Istraživač objašnjava da se u prirodnim sredinama, bez zgrada, autoputeva i saobraćajnih gužvi, um podstiče da se okrene prema unutra, dajući prekidu moždanom aparatu, a samim tim i organizmu u cjelini. U tim dragocenim trenucima dobijamo dašak krotkosti. Međutim, kada lutaju urbanim centrima, pojedinci vide kako im pažnju iscrpljuje masa podražaja koje je napravio čovjek. Ubrzo mozak projektuje antene van i pregreva se.

U prirodi se sve regeneriše samo od sebe. A ako je djeca napuste, ona ide k njima. Izgradnja ovog mosta često je u rukama pejzažista kao što je Marcelo Bellotto iz Sao Paula. „Naša uloga je da bogatstvo boja, mirisa i ukusa koje nalazimo u biljkama i voću prenesemo na nezamisliva mesta kao što su male terase stanova, vertikalne bašte ili zeleni krovovi kuća i zgrada“, kaže on. Posrednika duboko transformirajućeg odnosa, on u svom zanatu vidi mnogo više od ornamentalne estetike. “Dolazeći u kontakt s prirodom, čovjek stupa u interakciju sa samim sobom. Ova blizina spašava organski ritam koji smo izgubili u brzini urbanog života,ponovno balansiranje našeg 'biološkog sata'", primjećuje on. U svojim projektima on se uvelike kladi na četiri elementa – zemlju, vatru, vodu i zrak: „Oni izoštravaju čula, otupljena tolikim zagađenjem vida, zvuka i mirisa, povećavajući našu osjetljivost za jednostavniji i zdraviji život“. Još jedan za ovjekovječenje duha Alberta Caeira.