Rano smo naučili da je ljudska životinja nagrađena intelektom na lutriji stvaranja. No, počasti nas s vremena na vrijeme natjeraju da zaboravimo da smo i mi životinje, samo jedna od mnogih niti kojima priroda plete svoju mrežu. Srećom, iskonska majka svoju djecu zove u svoj dom, kao u svoje krilo, uvijek otvorena za posjete. Nagnuti nad polja, mora, planine ili jezera, svim porama osjećamo da ćemo samo tamo imati priliku povratiti snagu, kalibrirati biološki sat, ispraviti jarbol. Zato se toliko ljudi oporavlja od svakodnevnog trošenja u naručju Majke Zemlje. Prema Peteru Webbu, australskom agronomu i permakulturistu, koji živi u Brazilu 27 godina i koordinatoru Sítio Vida de Clara Luz, koji se nalazi u Itapevi, São Paulo, gdje promiče ekopsihološke tečajeve i iskustva, zajedno s psihologom Bel Cesarom, alkemija je pokrenula duetom čovjek-priroda počinje spoznajom da se, dok se u prirodnom okruženju svi akteri spontano dodiruju i međusobno prožimaju, u urbanom okruženju obrazovani smo živjeti na arhitektonski način. Bez da smo toga svjesni, nosimo umjetno proizvedene maske, kao i emitiramo znakove i geste koji često govore malo ili nimalo o tome tko smo zapravo. “Priroda nas podsjeća da se možemo osloboditi viškova i besmislenih zahtjeva i spasitiizgubljena jednostavnost. Zato ima takav ljekoviti potencijal”, mišljenja je. “Samo stanite i razmislite”, dodaje, ali se onda predomišlja: “Budući da je mnogim ljudima teško sjesti i opustiti se, preporučujem neke okidače za olakšavanje prijelaza”. Oni koji imaju veći afinitet sa zemljom mogu skinuti cipele i stati na zemlju, ili se nasloniti na deblo. Vodeni se mogu kupati; vještici zraka, ponudite lice vjetru; već ljubitelji vatre, zagrijte se blizu plamena. “Pročišćavanjem osjeta kroz istraživanje četiri elementa vidimo razumijevanje koje dolazi ravno iz srca, odnosno koje ne prolazi kroz intelekt, kroz analizu”, objašnjava. Govor permakulturista odjekuje glasom Alberta Caeira, heteronima portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe, koji se nije razlikovao od voljene prirode. Zato je govorio: “Ja nemam filozofiju, ja imam osjetila”. Za Webba, ovo stanje zajedništva tjera nas da smjestimo naše biće u sadašnji trenutak, izvor mira i "gnojivo" za život na kreativniji način, brižni za sebe i druge i puni vitalnosti. Neuroznanost je sve zacrtala. Prema neuroznanstvenici iz Rio de Janeira Suzani Herculano-Houzel, profesorici na Federalnom sveučilištu u Rio de Janeiru (UFRJ), razdoblja provedena u tišini divljih krajolika poput napuštene plaže omogućuju masi dasivo – gotovo uvijek kipljivo – iskustvo tišine, mentalno stanje kognitivne opuštenosti, za razliku od stanja stalnog mentalnog napora, koja su karakteristična za svakodnevne aktivnosti modernog života. Istraživač objašnjava da se u prirodnim okruženjima, bez zgrada, autocesta i prometnih gužvi, um potiče da se okrene prema unutra, dajući predah moždanom aparatu, a time i organizmu u cjelini. U tim dragocjenim trenucima dobivamo dašak blagosti. Međutim, dok lutaju urbanim središtima, pojedinci vide kako im pažnju iscrpljuje masa podražaja koje je stvorio čovjek. Ubrzo, mozak projicira antene van i pregrije se.

U prirodi se sve samo regenerira. A ako je djeca napuste, ona ide k njima. Izgradnja ovog mosta često je u rukama pejzažista kao što je Marcelo Bellotto iz São Paula. “Naša je uloga odnijeti bogatstvo boja, mirisa i okusa koje nalazimo u biljkama i voću na nezamisliva mjesta kao što su terase malih stanova, okomiti vrtovi ili zeleni krovovi kuća i zgrada”, kaže. Posrednik duboko transformirajućeg odnosa, on u svom zanatu vidi mnogo više od ornamentalne estetike. “Dolazeći u dodir s prirodom, čovjek dolazi u interakciju sa samim sobom. Ta blizina spašava organski ritam koji smo izgubili u brzini urbanog života,ponovno uravnotežiti naš 'biološki sat'", primjećuje. U svojim projektima uvelike se kladi na četiri elementa – zemlju, vatru, vodu i zrak: “Oni izoštravaju osjetila, otupljena tolikim vizualnim, zvučnim i mirisnim onečišćenjem, povećavajući našu osjetljivost za jednostavniji i zdraviji život”. Još jedan za ovjekovječenje duha Alberta Caeira.