Freud je rekao da postoje dvije gladi koje žive u tijelu. Prva glad je glad za spoznajom svijeta u kojem živimo. Želimo upoznati svijet da bismo preživjeli. Da nismo svjesni svijeta koji nas okružuje, skakali bismo kroz prozore zgrada, ne obazirući se na silu gravitacije, i stavili ruku u vatru, ne znajući da vatra gori.

Drugi glad je glad za užitkom. Sve što živi traži zadovoljstvo. Najbolji primjer te gladi je želja za seksualnim užitkom. Gladni smo za seksom jer je dobar. Da nije bilo dobrog okusa, nitko ga ne bi tražio i, kao posljedica toga, ljudska rasa bi nestala. Želja za užitkom zavodi.

Volio bih da sam mogao malo popričati s njim o gladi, jer vjerujem da postoji i treća: glad za užitkom.

Nekad sam mislio da su užitak i užitak radost bili ista stvar. Nisu. Moguće je imati tužno zadovoljstvo. Tomásova ljubavnica, iz Neodržive lakoće postojanja, jadala se: “Ne želim zadovoljstvo, želim radost!”

Razlike. Da bi postojao užitak, prvo mora postojati predmet koji pruža užitak: kaki, čaša vina, osoba koju treba poljubiti. Ali glad za užitkom ubrzo je zadovoljena. Koliko kakija smijemo pojesti? Koliko čaša vina možemo popiti? Koliko poljubaca možemo podnijeti? Dođe trenutak kada kažete: “Ne želim to više. Više nisam gladan za užitkom...”

Glad za užitkom jestdrugačiji. Prvo, ne treba joj predmet. Ponekad je dovoljno sjećanje. Sretna sam kad samo pomislim na trenutak sreće koji je prošao. I drugo, glad za radošću nikada ne kaže: „Nema više radosti. Ne želim više…” Glad za radošću je neutaživa.

Bernardo Soares je rekao da ne vidimo ono što vidimo, vidimo ono što jesmo. Ako smo sretni, naša se radost projicira na svijet i on postaje sretan, razigran. Mislim da je Alberto Caeiro bio sretan kad je napisao ovu pjesmu: “Mjehurići od sapunice koje ovo dijete uživa puštati sa slamke prozirno su čitava filozofija. Jasne, beskorisne, prolazne, prijateljske za oči, takve su kakve jesu... Neke su jedva vidljive u lucidnom zraku. One su poput povjetarca u prolazu... A za to znamo samo da prolazi jer nešto u nama posvijetli...”

Radost nije stalno stanje – mjehurići od sapunice. To se događa odjednom. Guimarães Rosa je rekao da se radost događa samo u rijetkim trenucima rastresenosti. Ne zna se što učiniti da se proizvede. Ali dovoljno je da s vremena na vrijeme zasja da svijet bude lagan i blistav. Kada osjetite radost, kažete: “Za taj trenutak radosti, Svemir je bio vrijedan stvaranja”.

Bio sam terapeut nekoliko godina. Čuo sam patnje mnogih ljudi, svaki na svoj način. Ali iza svih pritužbi bila je jedna jedina želja: radost. Tko ima radost, s njim je u miruSvemir, smatra da život ima smisla.

Norman Brown primijetio je da gubimo radost jer smo izgubili jednostavnost življenja koja postoji kod životinja. Moj pas Lola uvijek je sretan ni za što. Znam to jer se dokono smiješi. Smiješim se svojim repom.

Ali s vremena na vrijeme, iz razloga koji nisu dobro shvaćeni, svjetlo radosti se ugasi. Cijeli svijet postaje mračan i težak. Tuga dolazi. Crte lica su okomite, dominiraju sile težine koje ih tjeraju da tonu. Osjetila postaju ravnodušna prema svemu. Svijet postaje ljepljiva, tamna pasta. To je depresija. Ono što depresivna osoba želi je izgubiti svijest o svemu kako bi prestala patiti. A onda dolazi čežnja za velikim snom bez povratka.

U prošlosti, ne znajući što učiniti, liječnici su propisivali putovanja, misleći da će novi scenariji dobro odvratiti pažnju od tuge. Nisu znali da je beskorisno putovati na druga mjesta ako se ne možemo sami iskrcati. Budale pokušavaju utješiti. Svađaju se ukazujući na razloge za sreću: svijet je tako lijep… To samo pridonosi povećanju tuge. Pjesme bole. Pjesme vas rasplaču. TV je iritantan. Ali najnepodnošljiviji od svega su radosni smijeh drugih koji pokazuju da je depresivna osoba u čistilištu iz kojeg ne vidi izlaza. Ništa nije vrijedno toga.

I čudan fizički osjećaj nastanjuje se u prsima, kao hobotnicastegnuti. Ili bi tu nepropusnost proizveo unutarnji vakuum? Thanatos radi svoj posao. Jer kada radost nestane, ona dolazi...

Liječnici kažu da su sreća i depresija osjetljivi oblici koji poprimaju ravnotežu i neravnotežu kemije koja kontrolira tijelo. Kakva neobična stvar: da su radost i tuga maske kemije! Tijelo je vrlo tajanstveno...

Onda, odjednom, nenajavljeno, kad se ujutro probudiš, shvatiš da je svijet ponovno šaren i pun prozirnih mjehurića od sapunice... Radost se vratila!

Rubem Alves je rođen u unutrašnjosti Minas Geraisa i pisac je, pedagog, teolog i psihoanalitičar.