Frojd je rekao da postoje dve gladi koje žive u telu. Prva glad je glad za upoznavanjem svijeta u kojem živimo. Želimo da upoznamo svijet da bismo opstali. Da nismo svjesni svijeta oko nas, skočili bismo kroz prozore zgrada, ne obazirući se na silu gravitacije, i stavili ruku u vatru, ne znajući da vatra gori.

Drugi. glad je glad zadovoljstva. Sve što živi traži zadovoljstvo. Najbolji primjer ove gladi je želja za seksualnim zadovoljstvom. Gladni smo za seksom jer je dobrog ukusa. Da nije dobrog ukusa, niko ga ne bi tražio i, kao posledica toga, ljudski rod bi nestao. Želja za užitkom zavodi.

Volio bih da sam mogao s njim malo popričati o gladi, jer vjerujem da postoji i treća: glad za radošću.

Nekada sam mislio da su zadovoljstvo i užitak radost bila ista stvar. Oni nisu. Moguće je tužno zadovoljstvo. Tomasova ljubavnica, iz Neodržive lakoće bića, lamentirala je: “Ne želim zadovoljstvo, ja želim radost!”

Razlike. Da bi postojalo zadovoljstvo, prvo mora postojati predmet koji pruža zadovoljstvo: dragun, čaša vina, osoba za poljubac. Ali glad za zadovoljstvom ubrzo je zadovoljena. Koliko dragulja možemo pojesti? Koliko čaša vina možemo popiti? Koliko poljubaca možemo podnijeti? Dođe trenutak kada kažete: „Ne želim to više. Nisam više gladan zadovoljstva...”

Glad radosti jestedrugačije. Prvo, njoj nije potreban predmet. Ponekad je dovoljno sećanje. Postanem srećna samo kad pomislim na trenutak sreće koji je prošao. I drugo, glad za radošću nikada ne kaže: „Nema više radosti. Ne želim više...” Glad za radošću je neutoljiva.

Bernardo Soares je rekao da mi ne vidimo ono što vidimo, mi vidimo ono što jesmo. Ako smo srećni, naša radost se projektuje na svet i on postaje srećan, razigran. Mislim da je Alberto Caeiro bio sretan kada je napisao ovu pjesmu: „Mjehurići od sapunice koje ovo dijete rado pušta iz slamke su prozirno čitava filozofija. Jasni, beskorisni, prolazni, prijateljski raspoloženi za oči, oni su ono što jesu... Neki se jedva vide u lucidnom vazduhu. Oni su kao povjetarac koji prolazi... A to samo znamo da prolazi jer se u nama nešto razvedri...”

Radost nije stalno stanje – mjehurići od sapunice. Desi se odjednom. Guimarães Rosa je rekao da se radost događa samo u rijetkim trenucima rastresenosti. Ne zna se šta učiniti da se proizvede. Ali dovoljno je da s vremena na vrijeme zablista da bi svijet bio lagan i blistav. Kada osjetite radost, kažete: “Za taj trenutak radosti Univerzum je vrijedio biti stvoren”.

Bio sam terapeut nekoliko godina. Čuo sam patnje mnogih ljudi, svaki na svoj način. Ali iza svih pritužbi stajala je jedna jedina želja: radost. Ko ima radost, s njim je mirUniverzum, osjeća da život ima smisla.

Norman Brown je primijetio da gubimo radost zbog toga što smo izgubili jednostavnost življenja koja postoji kod životinja. Moj pas Lola je uvijek sretan ni za šta. Znam to jer se dokono smiješi. Smiješim se repom.

Ali s vremena na vrijeme, iz razloga koji nisu dobro shvaćeni, svjetlo radosti se ugasi. Cijeli svijet postaje mračan i težak. Tuga dolazi. Linije lica su okomite, a dominiraju sile težine koje ih tjeraju da tonu. Čula postaju ravnodušna prema svemu. Svijet postaje ljepljiva, tamna pasta. To je depresija. Ono što depresivna osoba želi je da izgubi svest o svemu kako bi prestala da pati. A onda dolazi čežnja za velikim snom bez povratka.

U prošlosti, ne znajući šta da rade, doktori su prepisivali putovanja, misleći da će novi scenariji biti dobra odvraćanje pažnje od tuge. Nisu znali da je beskorisno putovati na druga mjesta ako se sami ne možemo iskrcati. Budale pokušavaju da utješe. Svađaju se ukazujući na razloge za sreću: svijet je tako lijep... Ovo samo doprinosi povećanju tuge. Pesme bole. Pjesme te rasplaču. TV je iritantan. Ali najnepodnošljiviji od svega je radosni smijeh drugih koji pokazuje da je depresivna osoba u čistilištu iz kojeg ne vidi izlaz. Ništa nije vrijedno toga.

I čudan fizički osjećaj se nastani u grudima, kao da je hobotnicazategnuti. Ili bi ovu nepropusnost proizveo unutrašnji vakuum? Tanatos radi svoj posao. Jer kada radost nestane, ona dođe...

Doktori kažu da su sreća i depresija osjetljivi oblici koji preuzimaju ravnotežu i neravnotežu hemije koja kontrolira tijelo. Kakva čudna stvar: da su radost i tuga maske hemije! Telo je veoma misteriozno…

Onda, iznenada, nenajavljeno, kada se probudite ujutru, shvatite da je svet ponovo šaren i pun prozirnih mehurića od sapuna… Radost se vratila!

Rubem Alves rođen je u unutrašnjosti Minas Geraisa i pisac je, pedagog, teolog i psihoanalitičar.