Dala mu je knjigu i rekla: “To je jako lijepa ljubavna priča. Ali ne želim kraj za nas...” Na naslovnoj strani knjige pisalo je: The Bridges of Madison.

Madison je bio naziv jednog od onih tihih malih gradova u američkom selu, mjesto za stočare, nije bilo ništa novo, svako veče isto, muškarci su se okupljali po kafanama da piju pivo i pričaju o bikovima i kravama ili idu na kuglanje sa svojim ženama, koje su danju čuvale kuću i kuhale, i dalje Nedjeljom je porodica išla u crkvu i pozdravljala župnika na odlasku na dobru propovijed. Svi su znali svakoga, svi su znali sve, nije bilo privatnog života i tajni i niko se kao pitoma stoka nije usuđivao preskočiti ogradu jer će svi saznati.

Grad je bio prazan od drugih atrakcija osim stoke, osim nekoliko natkrivenih mostova preko rijeke kojima mještani nisu pridavali nikakav značaj. Pokriveni su kao zaštita od zimskih snježnih padavina koje bi mogle prekriti mostove i blokirati saobraćaj vozila. Samo nekoliko turista koji su svratili mislili su da su dostojni da se fotografišu.

Porodicu, mirnu kao i ostale, činili su muž, žena i dvoje djece. Imali su glave stočara, miris stočara, oči stočara i senzibilitet stočara.

Žena je bila lijepa i diskretna žena,osmeh i tužne oči. Ali muž je nije vidio, prepunu bikova i krava.

Njihove životne rutine bile su iste kao i rutine svih drugih žena. Takva je bila zajednička sudbina svih onih u Medisonu koji su zaboravili umjetnost sanjanja. Vrata kaveza su se mogla ostaviti otvorena, ali njihova su krila odučila vještinu leta.

Muž i djeca su kuću tretirali kao produžetak tora, au kuhinji su bila ona vrata s oprugama koje su udarale okvir koji stvara buku suh kao konsijerž kad god bi ušli. Žena ih je stalno iznova tražila da pridrže vrata kako bi ih mogla tiho zatvoriti. Ali otac i sinovi, navikli na muziku kapije, nisu obraćali pažnju. Vremenom je shvatila da je to beskorisno. Suvo kucanje postalo je znak da su stigli muž i djeca.

Bio je to drugi dan. U gradu je vladalo uzbuđenje. Muškarci su se spremali da odvedu svoje životinje na izložbu stoke u obližnji grad. Žene bi bile same. U malom prijateljskom gradiću bili bi zaštićeni.

I to joj se dogodilo onog dana kada vrata nisu zalupila...

Bilo je mirno i vruće popodne. Ni duše dokle je oko sezalo. Ona, sama u svojoj kući.

Ali razbijajući svakodnevicu, stranac je vozio džip po zemljanom putu. On je bioizgubljen, pogriješio je oko puteva koji nisu imali indikacije, tražio je nekoga ko bi mu pomogao da pronađe ono što je tražio. Bio je fotograf koji je tražio pokrivene mostove kako bi napisao članak za Geographic Magazine.

Videti ženu koja ga je upitno posmatrala sa balkona – ko bi to mogao biti? – zastao je ispred kuće. On, iznenađen što je tako lijepa žena sama na tom kraju svijeta, prilazi. Pozvan je da se popne na verandu – šta bi moglo biti loše u tom gestu ljubaznosti? Bio je znojan. Kakva bi šteta bila da su zajedno popili ledenu limunadu? Koliko je prošlo otkako je ovako razgovarala sa čudnim čovjekom, sama?

Tada se to dogodilo. A njih dvoje u tišini rekoše: „Kad sam te video, voleo sam te mnogo pre...“ I tako je noć prošla uz nežnu, delikatnu i strasnu ljubav kakvu ni ona ni on nikada nisu iskusili.

Ali vreme sreća brzo prolazi. Došla je zora. Pravi život će uskoro ući kroz vrata: djeca, muž i suvo lupanje vrata. Vrijeme je za rastanak, vrijeme za “nikad više”.

Ali strast ne prihvata rastave. Ona čezne za vječnošću: “Neka bude vječno u plamenu i beskonačno zauvijek...”

Tada donose odluku da zajedno odu. Čekao bi je na određenom uglu. Za njega bi to bilo lako: samac, slobodan, ništa ga nije sputavalo. Teško za nju, vezana za muža idjeca. I mislila je na poniženje koje će pretrpjeti u čavrljanju kafana i crkve.

Padala je jaka kiša. Ona i njen muž prilaze dogovorenom uglu, a muž ne sluteći bol od strasti sjedi pored njega. Crveni znak. Auto staje. Čekao ju je na uglu, a kiša mu je tekla niz lice i odjeću. Pogledi im se sretnu. Odlučio je, čekajući. Ona, slomljena bolom. Odluka još nije donesena. Ruka mu je stisnuta na kvaci. Dovoljan bi bio mahanje rukom, ne više od dva inča. Vrata bi se otvorila, ona bi izašla na kišu i zagrlila onoga koga je voljela. Upali se zeleno svjetlo na semaforu. Vrata se ne otvaraju. Auto ide u “nikad više”...

I to je bio kraj priče u filmu i životu...

Rubem Alves rođen je u unutrašnjosti Minas Geraisa i je pisac, pedagog, teolog i psihoanalitičar.