Svijet se čini kontradiktornim, kao da njime upravljaju antagonističke sile. Dok se jedni bore za mir, drugi idu u pravcu sukoba. Tako je već dugo vremena. U Drugom svjetskom ratu, na primjer, na jednoj strani je bio Hitler, koji je koordinirao trupu Nijemaca i ubio hiljade Jevreja. S druge strane bila je Irena Sendler, poljska socijalna radnica koja je spasila više od 2.000 jevrejske djece kada su Nijemci napali Varšavu, glavni grad njene zemlje. “Svakog dana je išla u geto gdje su Jevreji bili zatvoreni dok ne umru od gladi. Ukrao bi jednu ili dvije bebe i stavio ih u kola hitne pomoći koja je vozio. Čak je i dresirao svog psa da laje kada je jedan od njih zaplakao i tako izgubio vojsku. Nakon što je pokupila djecu, isporučila ih je u obližnje samostane na usvajanje”, kaže Lia Diskin, suosnivač Associação Palas Athena, izdavača koji je prošlog mjeseca objavio knjigu Priča o Ireni Sendler – Majka djece u holokaustu . U drugom istorijskom trenutku, 1960-ih, nakon godina užasa iz Vijetnamskog rata, hipi pokret se pojavio u Sjedinjenim Državama, pozivajući na mir i ljubav gestom (ilustrovanim na prethodnoj stranici) koji formira slovo V s prstima i da je to značilo i V pobjede sa završetkom rata. Istovremeno, bivši Beatle John Lennon objavio je Imagine, koja je postala svojevrsna pacifistička himna pozivanjem nasvijet zamisliti sve ljude koji žive u miru. Trenutno vidimo rat na Bliskom istoku, gdje ljudi praktično svakodnevno ginu. A, s druge strane, postoje akcije poput one koja se formirala na društvenoj mreži Facebook pod nazivom Okretanje nove stranice za mir (izgradnja nove stranice za mir), sa ljudima različitih nacionalnosti, uglavnom Izraelcima i Palestincima, koji vode decenijama verski rat. “Prošle su tri godine otkako je grupa raspravljala o najboljem načinu za sklapanje održivog sporazuma za obje zemlje. Prošlog jula smo se lično sreli na Zapadnoj obali, u gradu Beitjala, gde su dozvoljene obe nacionalnosti. Cilj je bio da se humanizuje onaj ko sebe smatra neprijateljem, da se vidi da ima obraz i da sanja o miru poput sebe“, objašnjava Brazilka Rafaela Barkay, koja je magistrirala jevrejske studije na Univerzitetu u Sao Paulo (USP) i bio prisutan na tom sastanku. I ove godine, u Istanbulu, najvećem gradu Turske, nakon nasilnih sukoba policije i ekologa, umjetnik Erdem Gunduz pronašao je efikasniji način protesta bez upotrebe nasilja i izazvao svjetsku pažnju. “Stajao sam osam sati i stotine ljudi mi se pridružilo u istom činu. Policija nije znala šta da radi sa nama. U našoj kulturi jako volimo ovu izreku: „Riječi su vrijedne srebra i tišinezlato', kaže on. U Karačiju u Pakistanu, kada je pedagog Nadeem Ghazi otkrio da je najveća stopa upotrebe droga i bombi samoubica među mladima od 13 do 22 godine, on je osnovao Organizaciju za dobrobit za obrazovanje za mir, koja radi u različitim školama. „Mladi ljudi kreiraju svoje ponašanje na osnovu onoga što vide. Kako živimo u sukobu sa Avganistanom, oni stalno gledaju nasilje. Dakle, naš projekat im pokazuje drugu stranu medalje, da je mir moguć”, kaže Nadeem.

Šta je mir?

To je to stoga je prirodno da se koncept mira povezuje isključivo s nenasilnim činom – suprotno od borbe među narodima za ekonomsku ili vjersku dominaciju. “Međutim, ovaj izraz ne podrazumijeva samo odsustvo nasilja već i poštovanje ljudskih prava i socijalne, ekonomske i političke pravde. Ako pažljivo pogledamo, uzrok velikih sukoba ima veze sa svim vrstama nepravde, kao što su siromaštvo, diskriminacija i nejednak pristup mogućnostima”, kaže Fábio Eon, zamjenik koordinatora za ljudske i društvene nauke pri Obrazovnoj organizaciji Ujedinjenih naroda za nauku. i Kultura (Unesco).

„U tom smislu, demonstracije kroz koje prolazimo u Brazilu su pozitivne, jer su ujedinjeni ljudi, svjesni da je potrebno poboljšati, ne samo u transportu već iu svim segmentima koji utiču na ljudsko dostojanstvo, kao što su obrazovanje, rad i zdravlje. Ali protest može i treba uvijek biti nenasilna akcija”, ocjenjuje Lia, također koordinatorica Komiteta za Dekadu kulture mira i nenasilja u Sao Paulu. Pokret, koji je promovirao Unesco, a trebao bi se održati od 2001. do 2010. godine, bio je jedan od najvažnijih u smislu poštovanja ljudskih prava i dao je ozloglašenost terminu „kultura mira“.

Potpisao više više od 160 zemalja, promoviralo je beneficije za hiljade ljudi u sektorima kao što su umjetnost, obrazovanje, hrana, kultura i sport – a Brazil se, nakon Indije, istakao kao zemlja s najvećom podrškom vladinih institucija i civilnog društva. Decenija je završena, ali s obzirom na aktuelnost teme, programi se nastavljaju pod novim nazivom: Komitet za kulturu mira. „Stvaranje kulture mira znači obrazovanje za miran suživot. Razlikuje se od kulture rata koja ima karakteristike kao što su individualizam, dominacija, netolerancija, nasilje i autoritarnost. Negovanje mira propoveda partnerstvo, dobar suživot, prijateljstvo, poštovanje drugih, ljubav i solidarnost”, kaže američki profesor Dejvid Adams, jedan od glavnih organizatora Dekade. Drugim riječima, potrebno je djelovati kolektivno. „Mir se mora graditi, a to se dešava samo sa onim ljudima koji su već shvatili da mi to ne radimoživimo, ali koegzistiramo. Život se sastoji od ljudskih odnosa. Mi smo dio mreže, svi smo međusobno povezani”, objašnjava časna sestra Coen, predstavnik zen-budističke zajednice u Brazilu. Inspirativni dokumentarac Who Cares? bavi se upravo time prikazujući socijalne poduzetnike koji samoinicijativno mijenjaju realnost zajednica u Brazilu, Peruu, Kanadi, Tanzaniji, Švicarskoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Ovo je slučaj pedijatrice iz Rio de Janeira, Vere Cordeiro, koja je osnovala Associação Saúde Criança Renascer. “Primijetio sam očaj siromašnih porodica kada su njihova bolesna djeca otpuštena, ali su morala nastaviti liječenje kod kuće. Projekat im pomaže dvije godine donacijom lijekova, hrane i odjeće, na primjer”, kaže ona. „Često su to jednostavna rješenja za ozbiljne probleme, kao što su napuštanje škole i ekstremno siromaštvo. Adut ovih preduzetnika je da daju odgovore, a ne jadikovke”, kaže Mara Mourão, režiserka dokumentarca iz Rio de Žaneira.

Povezano istom nit

Francuz Pierre Weil (1924-2008), osnivač Unipaza, škole posvećene, kako samo ime govori, mirnoj kulturi i obrazovanju, branio je da je ideja odvojenosti čovjekovo veliko zlo. „Kada sebe ne vidimo kao dio cjeline, imamo utisak da samo drugi treba da brine o prostoru u kojem živimo; mi ne. Zar ne shvatate, na primer, da je vašakcija ometa druge i da je priroda dio vašeg života. Zato ga čovjek uništava”, objašnjava Nelma da Silva Sá, socijalna terapeutkinja i predsjednica Unipaz São Paula.

Ali znamo da stvari ne idu tako, zar ne? Samo obratite pažnju na to da rad svakog od njih uvijek ovisi o funkcionisanju drugog. Voda koju pijemo dolazi iz rijeka i ako ne vodimo računa o svom smeću, ono će biti zagađeno, što će nam naštetiti. Za Liju Diskin, tačka koja sprečava da ova spirala funkcioniše savršeno je nedostatak međusobnog poverenja. „Obično pokazujemo otpor u prihvatanju da zaista možemo učiti iz životne istorije drugih, iz njihovih vještina i talenata. To ima veze sa samopotvrđivanjem, odnosno moram pokazati drugome koliko znam i da sam u pravu. Ali potrebno je razgraditi ovu unutrašnju strukturu i shvatiti da smo ovdje u stanju apsolutne zavisnosti.” Kombinacija osjećaja zajedništva sa odvojenošću može djelovati povoljno na miran suživot. Jer, kada se ne osjećamo kao učesnici u izgradnji kolektiva, razvijamo veliku potrebu, gotovo nagrađujuću, za posjedovanjem, kako stvari, tako i ljudi. “Ovo stvara patnju jer, ako je nemamo, želimo ono što drugi ima. Ako nam se oduzme, izražavamo ljutnju; ako izgubimo, tužni smo ili ljubomorni”, kaže Lucila Camargo, potpredsjednica Unipaz SãoPaul. Wolfgang Dietrich, nosilac UNESCO-ove katedre za mir, koji u novembru dolazi u Brazil na međunarodni seminar Savremeni pogled na mir i studije sukoba, na Federalnom univerzitetu Santa Catarina, smatra da, oslobađanjem od aspekata ega , rastvaramo granice Ja i Mi. „U tom trenutku smo počeli da opažamo jedinstvo u svemu što postoji u svetu, a sukobi su izgubili svoj raison d'être“, tvrdi on. To je kao što Marcia de Luca, kreator događaja Yoga for Peace, kaže: „Uvijek prije nego što djelujete, razmislite: ’Da li je ono što je dobro za mene dobro i za zajednicu?’“. Ako je odgovor potvrdan, već znate na čijoj ste strani u ovom naizgled kontradiktornom svijetu.

Ljudi koji su se borili za mir

Borbe za prava njihovog naroda sa inteligencijom i blagošću bilo je oružje koje su koristila tri glavna pacifistička vođa u istoriji. Preteča ideje, Indijac Mahatma Gandhi stvorio je filozofiju nazvanu satyagraha (satya = istina, agraha = čvrstina), koja je jasno stavila do znanja: princip neagresije ne podrazumijeva pasivno djelovanje prema protivniku – u ovom slučaju Engleskoj, zemlja iz koje je Indija bila kolonija – ali u preuzimanju trikova – kao što je ohrabrivanje svojih ljudi da bojkotuju engleske tekstilne proizvode i ulaganje u ručni razboj u zemlji. Slijedeći svoje principe, Martin Luther King se borio za građanska prava crnih Amerikanacaorganizovanje štrajkova i pozivanje na namerno izbegavanje javnog prevoza, jer su bili primorani da ustupe mesto belcima u autobusima. Nelson Mandela je krenuo sličnim putem, zatvoren na 28 godina zbog koordinacije štrajkova i protesta protiv politike segregacije. Po izlasku iz zatvora, postao je prvi crni predsjednik Afrike 1994. Gandhi je postigao nezavisnost od Indije 1947; i Luther King, donoseći Zakon o građanskim pravima i glasanju 1965.