Među brojnim glasovima izrečenim proteklih mjeseci u pokušaju da se osvijetli zupčanici demonstracija koje su se proširile zemljom, jedan je posebno odjeknuo od četiri vjetra u štampi. Pripada Paulu Baii, sociologu, politikologu, aktivisti za ljudska prava i profesoru na Federalnom univerzitetu u Rio de Žaneiru (UFRJ). Izučavalac disciplina koje je nazvao sociologijom gradova i emocija – proučavanjem odnosa između gradova, moći i političkog i društvenog ponašanja –, Baía je razjasnio fenomen koji je bio bez presedana koliko ga je bilo teško uklopiti u jedan okvir. Objašnjavali, ukazivali, raspravljali, kritikovali i plaćali za to. Prošlog jula, kada je odlazila od kuće u svakodnevnu šetnju Aterro do Flamengo, kvartom u glavnom gradu Rio de Žaneira, bila je žrtva munjevite otmice. Naoružani ljudi sa kapuljačama dali su poruku: “Ne govorite ružno o vojnoj policiji u intervjuima” – neposredno prije epizode, istraživač je javno osudio nedjelovanje policajaca uoči pljačke u Leblonu i drugih krivičnih djela. Stjeran u ćošak, napustio je grad na nekoliko sedmica i vratio se ojačan. „Ne mogu da ćutim, jer bih narušio pravo na slobodu izražavanja, teško stečeno pravo“, pravda se. U nastavku pogledajte šta je akademik indijskog porijekla i samim tim sljedbenik hinduizma, tibetanskog budizma ioni. Moram ih razumjeti.

Kako u svakodnevnom životu njegujete duhovnost i samospoznaju?

Jedna od mojih glavnih aktivnosti u tom smislu je meditacija. Meditiram svako jutro i prije spavanja. Izmjenjujem pasivne i aktivne modalitete, kao što su joga i ples u krugu. Svakodnevna šetnja kvartom Flamengo, u kojem živim, djeluje kao trenutak veze sa ovom duhovnijom sferom i izvor ravnoteže.

Šta je navelo njegovo zanimanje da se okrene predmetu društvenih zahtjeva ?

Proučavao sam probleme u vezi s nasiljem, kriminalom i favelama tokom deset godina. Shvatila sam da ima nešto novo – spremačice žele nešto drugo u životu, kao i građevinski radnici. Do tada je postojalo samo jedno shvatanje sa ekonomske tačke gledišta (ova populacija više konzumira jogurt, automobile, frižidere itd.). Tu je stalo. Ono što sam se pitao je: “Ako konzumiraju takve artikle, kakve osjećaje i emocije počinju imati?”

I šta ste otkrili?

dešava se da Brazil više nema ogromnu bazu siromašnih, malu srednju klasu i mali broj bogatih ljudi. Imamo nekoliko veoma bogatih bogatih ljudi, nekoliko veoma siromašnih siromašnih ljudi i veliku srednju klasu. A pojedinac ne postaje srednja klasa samo zato što počne da kupuje TV i kompjuter, auto ili motocikl. Počinje da želi kao srednja klasa, odnosno mijenja svoje vrijednosti. Žele da se prema njima postupa dobro, da ih se poštuje, žele da institucije funkcionišu i žele da učestvuju u procesu donošenja odluka. Ove zajedničke tjeskobe ujedinile su tako različite pokrete.

Simptomi kolektivnog nezadovoljstva koji su nedavno izbili širom zemlje već su se primjećivali usvakodnevno?

Prije najmanje sedam godina simptomi su bili uočljivi, ali ne u onoj mjeri i razmjeru kao sada. Ovdje je bilo ogorčenost, tamo još jedno nezadovoljstvo. Iznenađenje je bilo katalizator: povećanje cijena autobuskih karata, koje je donijelo milione na ulice. Više od 3.700 opština registrovalo je demonstracije. Činjenica bez presedana.

Je li moguće identificirati bitne teme u klupi protesta?

Ljudi žele da institucije rade, a za to je potrebna korupcija biti istrijebljen. Ovo je, recimo, makrotema. Ali svaka grupa počela je tražiti svoje želje. U Niteróiu sam videla oko 80 devojaka sa natpisom: „Želimo pravog muža, koji nas poštuje, jer nema manjka muškaraca za seks“. Novinari oko mene su mislili da je to apsurdno. Ali zamolio sam ih da preispitaju izreke. Vikali su za poštovanjem. Pokrenuli su rodno pitanje, osudivši mačizam. Postoje različiti programi, ali ujedinjeni zajedničkim osjećajem. Ponavljam: sve ove grupe žele da budu prepoznate, poštovane i da učestvuju u procesu donošenja odluka. Sjećam se da sam na početku svog istraživanja bio inspirisan knjigom Hello Brasil, italijanskog psihoanalitičara Contarda Calligarisa. U njemu stranac zaljubljen u ovu zemlju pokušava da shvati zašto Brazilci kažu da je Brazil sranje. Zaključio je da je to zato što Brazil ne dozvoljava ulazak svojoj djeciu samoj domovini. Ali sada želimo da uđemo i učestvujemo, zato vičemo: “Brazil je naš”.

Mogu li emocije kao što su revolt, ogorčenje i bijes generirati učinkovite promjene ili riskiraju da budu ograničene na fanfare?

U demonstracijama je bilo ogorčenja, ali ne i mržnje, osim u izolovanim grupama. Sve u svemu, postojala je nada da se svijet može promijeniti i, istovremeno, averzija prema svim institucijama – političkim partijama, sindikatima, univerzitetima, štampi. Ali da bi emocija postala promjena, institucije moraju imati osjetljive uši i ne pokušavati manipulirati ovim osjećajem. Nema svrhe samo snižavati vrijednost autobuske karte jer će se smetnje nastaviti. E sad, ako institucije počnu da se otvaraju za učešće javnosti i počnu da rade... Subjekt treba da uđe u školu i dom zdravlja i da oseti da je dobro posećen; treba provjeriti da li javni prijevoz nudi kvalitet. Tada institucije dokazuju ne samo da su se počele mijenjati već i da su na usluzi onima koji bi uvijek trebali biti.

Odnosno, ovaj pokret koji dolazi nakon toliko decenija u nacija izgledala potisnuto – vjerovatno kao rezultat višegodišnje vojne diktature – je buđenje. U tom smislu, na šta se ljudi bude?

Ispolitizirali su se, očarali bavljenjem politikom, što naše političare vodi uočaj, jer stanovništvo više ne želi iste brojke. Oni su izgurani iz svoje zone komfora. Današnja masa stanovništva želi etiku i dostojanstvo kako u ličnom tako iu javnom životu i prepoznaje da političari, odnosno oni koji su zaduženi za institucije, ne predstavljaju takve čežnje. Simboličan primjer je ono što se dešava sa onima kojima se sudi u šemi mjesečne naknade. Vrijednosti starog brazilskog patrimonijalizma i klijentelizma, kao i nedostatak političke participacije, zakopavaju se u ime vrijednosti kao što su dostojanstvo, etika i lično i javno poštenje. To je nada. To znači očistiti zemlju.

Je li to stav mlade zemlje?

Većina demonstranata ima između 14 i 35 godina. Današnji Brazil nije ni mlad ni star. To je zrela zemlja. Ova populacija možda nema ni školu, ali ima pristup informacijama putem interneta. Oni su novi kreatori mišljenja, jer pomažu u oblikovanju pogleda na svijet svojih roditelja i baka i djedova. Toliko da, prema Datapopular, 89% brazilske populacije podržava demonstracije, a 92% je protiv bilo koje vrste nasilja.

Nasilje, bilo da ga prakticira policija ili pobunjenik, da li je to neizbježno kada su u pitanju demonstracije velikih razmjera?

Može se kontrolisati, ali svaki masovni pokret utjelovljuje mogućnostnasilje. Na ovogodišnjem karnevalu u Riju, užad Bola Preta izveo je na ulice više od 1,8 miliona veseljaka. Bilo je pljačke, previranja, ljudi su oboljevali, bili su pritisnuti i gaženi. Usred gomile bili su i razbojnici i pristalice vandalizma radi vandalizma. A ako, pod ovim uslovima, grupa počini prekršaj, kontrola se gubi. U junu je vojna policija namjerno provodila djela nasilja kao i kriminalce inspirisane različitim motivima. U prethodnim velikim demonstracijama, koje su se veoma razlikovale od ovih, kao što su Diretas Já i sahrana predsjednika Tancreda Nevesa, zbog prisustva komande i vodstva od strane demonstranata, postojao je mehanizam unutrašnje sigurnosti. Ne ovog puta. Kako postoje stotine lidera, a proces komunikacije posreduju društvene mreže, kontrola je teža.

Jeste li razmišljali o šutnji nakon munjevite otmice?

Na prvo sam morao da igram na sigurno, ali dve nedelje kasnije sam bio veoma uplašen, jer sam zaista rizikovao. Zato sam napustio Rio. Poruka je bila direktna: “Ne govorite loše o vojnoj policiji Rio de Žaneira u intervjuima”. Otmičari su pokazali oružje, ali me nisu fizički napali, već samo psihički. Nakon odlaska, vratio sam se da učestvujem u debatama. Ja sam naučnik i imam pravo da izrazim ono što studiram, kao i novinarne mogu priznati cenzuru. Ovu epizodu sam klasifikovao kao napad na slobodu izražavanja, a ne na mene lično. Ne mogu šutjeti, jer bih prekršio pravo na slobodu izražavanja, teško stečeno pravo. Odricanje od slobode izražavanja i štampe znači odustajanje od demokratske vladavine prava.

Da li su vas policijski organi tražili da razjasnite ovu epizodu? Je li bilo prijemčivosti?

Nekoliko puta. Civilna policija države Rio de Žaneiro (PCERJ) i javno ministarstvo Rio de Žaneira (MPRJ) dobro obavljaju istragu. Također mi puno pomažu sa konkretnim smjernicama. Od početka su oba entiteta bila vrlo pronicljiva u odnosu na moj slučaj i mene kao čovjeka.

Uprkos zastojima, insistirate na riječi nada. Svjedoci smo obnavljanja utopija?

U šta vjerovati da bismo izgradili bolju budućnost? Identificiram utopiju, ali, začudo, nerevolucionarnu utopiju, utopiju srednje klase koja želi i uključena je u stvaranje društva. Do tada, brazilsko društvo nije sebe smatralo srednjom klasom, samo zasnovano na podjeli između vrlo bogatih i vrlo siromašnih. Prevladala je ideja o smanjenju društvene nejednakosti, ali ne misliti da je u Brazilu srednja klasa prevladavala najmanje 20 godina – stoga se ne slažem sanovi koncept srednje klase. Ovi ljudi žele više od konzumiranja. Žele dostojanstven rad, poštovanje, mogućnost socijalne mobilnosti, dobre bolnice, škole, prevoz.

Šta svako od nas može učiniti u korist ovog makro-projekta, koji je reinvencija jedne zemlje ?

Institucije treba da se otvore za glasove ulica i moramo zahtijevati da se to zaista i dogodi. Moj univerzitet je nedavno održao otvoreni sastanak univerzitetskog vijeća. To je bio prvi put da je to urađeno. A sada demonstranti žele da svi sastanci budu otvoreni. To je moguće. Dovoljno je razmišljati o novim oblicima participacije koji ne mogu biti odozgo prema dolje, već horizontalni, poput današnjeg komunikacijskog procesa. Ovi ljudi žele više od konzumiranja. Žele dostojanstven rad, poštovanje, mogućnost socijalne mobilnosti, dobre bolnice, škole, prevoz. Oni žele da se prema njima postupa dobro – pošto su oduvijek bili loše tretirani – a za to se javni novac mora dobro koristiti, stoga osuđuju korupciju.

Kada gledate unaprijed, šta vidite li na horizontu?

Vidim generalnu zbunjenost i nadu u djelo koja ne izvire samo iz mladih ljudi, budući da pripada 90% brazilske populacije. Čak i bez napuštanja kuće, ljudi djeluju preko svojih kompjutera i mobilnih telefona, jer virtualnost proizvodi konkretne emocije. Oosjećaj stvara stvarna ponašanja (ponekad kolektivna kao u slučaju demonstracija). To je izuzetno živa mreža.

Kako vozilo bez granica poput interneta stvara jedinstvo između građana, moći i politike?

Kroz emocije i mogućnost direktnog govora, bez posrednika.

Možete li nam reći o svom odnosu prema ljudskim pravima?

Od 1982. radim u odbrani individualnih, kolektivnih i rasprostranjenih prava. Moj posao je braniti ljude od države na tri nivoa: općine, države i Savezna zajednica.

Vi ste sljedbenik hinduizma, tibetanskog budizma i sufizma. U kojoj meri vam ove istočnjačke filozofije pomažu da razumete sociologiju gradova?

Ja sam indijskog porekla i takođe sam se veoma približio ovim filozofijama proučavajući rad indijskog ekonomiste Amartya Sena, pobednika Nobelovu nagradu za ekonomiju 1998. za stvaranje koncepta solidarne ekonomije. Istraživao je kako hiljade siromašnih preživljavaju u Indiji i otkrio moć solidarnosti povezanu s religioznošću. Ove istočnjačke struje čine da razumijem sociologiju gradova zasnovanu na osjećaju: suosjećanju. Bez sentimentalnosti, krivice ili sažaljenja prema bilo kome, ali sa ljubavlju koja preplavljuje sve i svakoga. Naučio sam da nikada ne osuđujem. Pokušavam razumjeti logiku i motive drugih iz njihove tačke gledišta. Ne moram da se slažem sa tim